Trebaju li informatičari socijalne radnike?

16/09/2019 Škola modernih tehnologija | 297 | |

Trebaju li ozbiljno? Ili samo za ismijavanje – što još to oni tamo rade s papirima i faks aparatima? Pitanje je zapravo puno kompleksnije nego što izgleda.

Trebaju, no ne kako se čini na prvi pogled.


Odgovor se tiče prastare grane u informatičkoj tehnologiji – IT-u, grani koja se počela razvijati još šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo što je ista tek neki dan stigla do novina i širokopojasnih portala. Grane koju IT industrija zove ML – mašinsko učenje, a većina ostalih stavlja pod veliki kišobran zvan AI – umjetna inteligencija. Zgodan i lako izgovorljiv naziv, iako, s inteligencijom ima tek vrlo malo veze.

Dječjim koracima svi izrastemo u velike ljude. Tako je i ML odlučilo jednog dana izrasti u punokrvnu AI. Na putu pak, vrebaju prepreke. Neke male i lagano preskočive, kao što svi preskačemo
lokvice vode na kolniku, a neke bi posramile i penjanje na veliki Everest, i još bez kisika. Jedna od većih prepreka je kako uskladiti vrijednosni sustav ML-a s ljudskim vrijednostima. Drugim riječima, kako nagovoriti umjetnu inteligenciju koja nam još čuči u mokrim pelenama da bude sposobna napraviti ono što ljudi žele – tretirajući programiranje umjetne inteligencije kao zadatak učenja.

To usklađivanje,
tj. programiranje polako postaje jedan od temeljnih problema za implementaciju sigurne upotrebe umjetne inteligencije u budućnosti.

Moguće rješenje nalazi se u razmišljanju o eksperimentalnim sustavima rasprava, u kojima osobe koje su dobile specifične obrasce ponašanja – iskrena osoba, lažljiva osoba, prevrtljiva osoba – ulaze u raspravu s umjetnim sustavom.
Rasprava bude nadgledana od treće, zapravo druge stvarne osobe koja ima ulogu suca i odlučuje koji od sudionika je dao točne, tj. preciznije, stvarnije i upotrebljive odgovore.

Da bi kreirali ovakav tip učionica za digitalnu manifestaciju inteligencije, socijalna sfera znanosti i zanimanja biti će nezamjenljiva. Eksperimentalna psihologija, kognitivn
e znanosti, političke znanosti, socijalna psihologija kao i socijalni radnici biti će neophodni.

Sad nam se stvari tek počinju komplicirati.


Ljudi su kompleksna bića sa sustavima razmišljanja i donošenja odluka koji su se, u našoj trenutnoj vrsti, izgrađivali 200000 godina. Navedena komplikacija dolazi od nas samih. Većina nas i dalje misli da uvijek postoji točan odgovor na svako postavljeno pitanje, kao i da svaki odgovor ima strogo definirano pitanje. No stvarnost, kada ju malo bolje pogledamo, je drugačija. Većina istina za koje se snažno držimo ovisi o našim iskustvima i  trenutnom pogledu na svijet.

Naravno, rasprave o činjenicama su lagane. Na pitanje Ima li više Hrvata ili Engleza relativno je jednostavno svima donijeti odluku tko je dao točan odgovor. Malo kompliciranija pitanja, kao
naprimjer najbolje destinacije za putovanja, su i dalje donekle jasna, ako se uzme u obzir nekakva lista preferencija svakog sudionika u raspravi. No, koji bi bio točan odgovor na pitanje ispravno li je primijeniti smrtnu kaznu kod određenih prijestupnika ili nije? I korak dalje, koji bi bio točan odgovor na pitanje treba li uhićivati osobe prije nego što su uopće počinile mogući prijestup, samo na osnovu razmšljanja o nečemu pravno zabranjenim? Ne spomenuvši da ilegalnost u jednoj državi ne znači ilegalnost u svim državama svijeta. I ne spomenuvši da, barem što se tiče policije i tajnih službi, ovo pitanje je odavno odgovoreno. Kako kaže moj prijatelj – gledao sam taj film, ne završava dobro.


Takva etička pitanja sami informatičari neće moći nikada programirati. Naročito ne na dobrobit svih stanovnika ove male plave leteće kugle u beskrajnim prostranstvima svemira. Takva pitanja, kao i takvi eksperimenti zahtijevat će desetke tisuća profesionalaca iz društvenih znanosti kao i milione i milijarde interakcija s AI sustavima. Kako to odraditi je još veće pitanje od onoga iz naslova. I tražit će puno sposobnije ljude od autora.

© 2009 – 2019. Društvo za socijalnu podršku. Sva prava pridržana.